Povijest

Osnovnu definiciju IQ oblikovao je 1912. godine njemački psiholog William Stern koji je definirao mjeru inteligencije kao omjer izmedju prividne "mentalne starosti" i tvarne "kalemdarske" starosti:

Ako su na primjer intelektualne sposobnosti desetogodišnjeg dječaka na nivou trinaestogodišneg dječaka, njegovIQ je ravan 130 (100x13/10).

Prilikom testiranja IQ koriste se zadaci koju su razvrstani prema tome kakva je starost pojedinaca koji su u stanju svladati ove zadatke. Mentalna starost se utvrdjuje prema najzahtjevnijim zadacima koje je testirana osoba bila u stanju riješiti na odgovarajući način.

Prosječnim IQ smatra se IQ u rasponu od 90–110.

Međutim, Sternov izračun IQ ima smisla samo kod utvrdjivanja IQ kod djece; kod odraslih osoba se danas preferira relativni kvocijent koji se označava kao devijacijski IQ, kod čijeg se izračuna usporedjuje razina intelektualnih sposobnosti pojedinca u odnosu na prosječne rezultate populacije. Oko 50 % populacije ima prosječan IQ (tj. 90–110). IQ od 110–139 ima oko 13 % populacije, a medju genijalce spada oko 1,5 % žitelja planete. Niskom inteligencijom smatra se rezultat izmedju 80–89 %. Intelektualno stanje ljudi sa IQ spod 70 % označuje se (silazno): debilnost, imbecilnost i idiocija. Debili se mogu obrazovati i vaspitati, imbecili samo vaspitati, dok se idioti ne mogu obrazovati niti vaspitati. To što imate odredjen IQ, još ne igra nekakvu značajnu ulogu u životu, npr. radnik može imati IQ iznad 125.

I mjerenje odnosno utvrđivanje IQ je prešlo određeni razvoj. Jedan od najtočnijih testova IQ je upravo ovaj test s kojim ste se upravo susreli. Međutim, kako se neke stvari tijekom svih onih godina nisu promijenile, nemojte se čuditi da ćete morati i na ovom testu nekoliko puta navesti Vašu starost. To je samo zbog toga da bi rezultat bio što točniji. Puno sreće!